Odštampajte ovu stranicu
dr Milutin Srbljak dr Milutin Srbljak

Iseljenički život u Veličanstvenoj ulici piše romane

Ocenite ovaj članak
(0 glasova)

Razgovor sa dr Milutinom Srbljakom i osvrt na deo njegovog književnog stvaralaštva

Milutin Srbljak, po profesiji lekar specijalista epidemiologije, rođen je 1952. godine u Peći  gde je i završio osnovnu školu i gimnaziju. Do 1997. godine živeo je i radio u Aranđelovcu, odakle odlazi u Ameriku gde danas živi i radi. Piše poeziju i prozu. Autor je šest zbirki pesama “Dodir leta“ 1973 i „Presudno za igru“ 1977, izdavač NIP Jedinstvo, Priština. „Bez zida ispred čoveka“ 1989, Biblioteka Aranđelovac. „Oči pune neba“ 2002. Izdavač Plavo slovo – Beograd. „Krila“ 2006. DMB – Grafika Beograd. „Bistrica“ 2010. Samostalno izdanje i dva romana „Hronika veličanstvene ulice“ i „Pohod na Prokletije“. Dobitnik je mnogih nagrada i član je Udruženja književnika Srbije.

 

BISTRICA - zbirka poezije Milutina Srbljaka


Reka koja se uliva u sudbinu pesnika
Postoje reke koje se ulivaju u krvotok. To su one posebne u čijem toku grgolje  sudbine mnogih ljudi. Pesnici su oduvek bili zaljubljeni  u rečne tokove i opevali život, kako teče poput reke. Mislim da ne postoji pesnik koji nema u svom opusu pesme o reci koja pronosi njegovu legendu. Kod mene je prisutna moja Korana,  “Oj Korano,  moja rano,” a  svako od nas može vrlo lako da nabroji po nekoliko opevanih i opisanih reka u različitim književnim formama. Našem pesniku Milutinu  Srbljaku, kroz krvotok protiče Bistirca, reka  čije ime već  samo mnogo govori. To ne znači da je samo bistra. Mnogo puta su je mutili i borbama i krvlju, a ona i danas, kako to pesnik reče, potvrđuje već hiljadama godina, da umemo voleti.  Kao što rekoh našim rekama protiču naše sudbine, tako je i Milutinova knjiga pesama posvećena reci Bistrici, ogledalo njene lepote, ogledalo radosti koja se često pretače u tugu, ogledalo devojaka i momaka koji svojom lepotom i mladošću ljube reku, ogledalo raspevane dece i neumornih kosaca i žetelaca koji su znali buditi rosu nad rekom i upinjati je prema suncu radujući se životu. Pesnik se ne odriče dela zle sudbine i prihvata da bude zatočenik straha svoje reke. Tom snažnom simbolikom nam poručuje da zarobljeništvo gaji nadu više od bega koji ne obećava povratak. Milutin Srbljak je ovom knjigom potvrdio ljubav, svoje prisustvo na svom metohijskom  bunjištu i u kapima reke Bistirce.  

dr Milutin Srbljak

Romani  “Hronika veličanstvene ulice”“Pohod na Prokletije”

Družeći se ovih nekoliko dana sa romanima Milutina Srbljaka "Hronika veličanstvene ulice" i "Pohod na Prokletije" često mi se pred oči vraćala slika mog kratkog boravka na Kosovu i Metohiji i pomisao šta je ta jedna mala iskrica naspram vatre koju u sebi nosi autor ovih romana. Smatram da ovim romanima nedostaje treća knjiga, koja je sigurno sakrivena u pletivu Milutinovih osećanja, njenim izrastanjem bila bi to trilogija koja bi obeležila iseljenički, kosovski i povratnički ciklus i pridonela značajno delo srpskoj književnosti vredno prestižne nagrade. Iskreno i toplo se nadam da će Milutin svojim stvaralaštvom to ostvariti.


Kako Milutin piše? Osvajački. I to pred Bogom. Ne stidi se da svojim likovima podari dar da usrdnom molitvom zatraže da im se pokaže put kojim će doći do cilja, da im se pokaže način kojim će ispuniti svoje srce za deljenje ljubavi, razumevanja i poštovanja. U svom pisanju on ne skriva ni njihove snove, a posebno vrednuje ljubav prema jeziku koji vrlo verno, odnegovano i odgovorno koristi u svom pripovedanju. Artikulacija ni u jednom momentu nije zbunjujuća, ne odvajajući čitaoca od teme da bi se borio sa autorovim mislima, već kao da sedi sa njim i vodi dijalog pun razumevanja i tolerancije, a kad nas pretvori u slušaoca, te reči lepe se na teme uma i prislanjaju riznici razuma.


Tema njegovih romana je večita. Začarani krug sudbine srpskog naroda čiji životok kroz iseljeničku i kosmetsku prizmu poprima okvire žrtve, a u isto vreme istkan lepotama kraja, čarima prirode, običajima, tradicijom, verom, nadom i težnjom da taj deo našeg bitka postane oaza suživota i međusobnog uvažavanja. Uvek ima onih koji u suludom ubeđenju ne mogu sebi dozvoliti prisustvo drugog zbog nemogućnosti ispoljavanja loših namera, u datim momentima uzde njihovog razuma popouste i tad sve u okruženju poprima drugačiji tok. Čak i zaveštanja prestaju da važe, sveta reč počinje da se briše, sveta zemlja razdire se i naliva se krvlju. Što reče Blagoje u jednom momentu, šta bi jednom narodu da pređe u drugu zemlju, ostavljajući svoju opustošenu i razmrvljenu sa ženama, decom i starcima na nemilost porobljivaču. Da li je taj kralj stavrno pametno odlučio?

Sunce i nebo, priroda, mirni posmatrači svakog dobra i svakog zla nemo svedoče o životu i događajima, a to kod umetnika stvara široku lepezu na kojoj može da pronalazi, uviđa i razmatra  istinu i prinese je svom stavralaštvu. Milutin Srbljak je rođen i odrastao na takvoj lepezi. Dan danas i ako živi daleko od svoje Metohije on može da je raširi u duhovnoj školjci i sa nje uzima gradivni materijal svoje umetnosti. Kritika koja se do sada bavila Srbljakovim delom ukazuje na verodostojnost njegovog pripovedanja.


I ako je roman Hronika veličanstvene ulice, emigrantski, oslikava život naših radnika u SAD, ipak je pisan duhom kosmetskog bulevara sa kojeg su donete promisli o životu, mudrosti, spoznaja o moralu, snalaženjau, etničkom karakteru i sve ostale vrednosti primenjene na životni tok "veličanstvene ulice" koja ne bi ni približno bila veličanstvena da joj nije tih duhovnih vrednosti. U jednom društveno realističnom okruženju gde se često povlači paralela između ovde i tamo, trka u životu za dolarom i pristanak na rad bilo koje vrste samo da nije lopovluk i kriminal. Često se i zdravlje prepusta raljama života, a uteha se srće u rečima razumevanja među najbližima, dolaženju novih zemljaka, deljenju iskustava, bogosluženju, kafani, pikniku, rođendanima i standaradu koji se debelo plaća, a tako brzo postane rutina od koje više nema razdvajanja. Sve je to Amerika u kojoj nije dobro, a nigde drugde nije bolje.


Milutin hroniku veličanstvene ulice često usmerava na prostor iz kog je došao glavni junak, u razmišljanjima, željama, potrebama, posebno u onim stvarima kojih tamo nema, a ovde mu se svidele pa želi da se i tamo ostvare.  Hronika je vrlo poučno književno delo posebno za one koji se žele upoznati sa životom nas kad dođemo i sretnemo se sa prvim izazovima, uranjanje u okean života pun udica sa različitim mamcima kojima se u većini slučajeva ne može odoleti. Svi mi koji smo već pojeli vreću soli u Americi, pronaći ćemo sebe u ovoj hronici i ne mareći za vreme pratićemo Mihajla, glavnog junaka i upoređivati sa vlastitom sudbinom.


Već sam pominjao drugi roman Milutina Srbljaka, Pohod na Prokletije, iako opisuje radnju, koja je najavljena u samom naslovu, ja sam ga doživeo kao jedno snažno moralno delo, protkano načelima etike od moralnog delovanja pojedinca do odnosa pram porodici, narodu, veri i državi. Možemo ga doživeti kao autobiografsko delo, što bi čitaocu, verujem, bilo najprirodnije,upoznao bi vrhunske moralne i etičke vrednosti samog autora. Ova priča govori mnogo više nego sam pohod na Prokletije.


Moram priznati da nisam znao za ovaj roman iako sam bio na neki način dužan da spoznam srpske romanopisce na američkom kontinentu i napišem reportažu o njima i njihovom stavralštvu. Taj rad je urađen i objavnjen u književnom časopisu ŽRNOV u Beogradu i sada mi je žao što ime Militina Srbljaka nije uz one koje sam naveo  tom prilikom, ali sam radostan što sam ipak došao do spoznaje i što sad znam da  mogu u buduće ovog autora staviti u sam vrh srpskog romansierstva na američkom kontinentu, jer njegova oba romana to iskreno zaslužuju. Obogatili su srpsku književnost.
Namerno sam za kraj ostavio da pomenem Aranđelovc. Sredina u kojoj je Milutin ostavio, možda, svoje najlepše godine, usavršavajući se u profesiji i stvarajući porodicu. U to vreme su i pesničke aktivnosti bile u punom jeku, nagrade, gostovanja, književne večeri i druženja, a bogme i ratovi, sankcije i velika svetska nepravda prema jednom malom a prkosnom narodu.  Verujem da je to sve ostavilo traga u Srbljakovom stvaralaštvu.
Za sam kraj ovog prikaza o autoru i njegovim delima donosimo i razgovor koji smo vodili na temu:
Srpska književnost na američkom kontinentu

dr Milutin Srbljak

 

Kakva je uloga i koji je značaj naših književnika u dijaspori za srpsku književnost?

Uloga naših književnika u dijaspori za srpsku književnost je neprocenjiva, a njihov značaj je još veći. Književnici su prozvani da utiču na sveukupnu dijasporu da ne zaboravi svoj jezik i svoje pismo i da svojom dostupnošu direktno grade mostove, brišući milje udaljenosti od matice. Tako postaju stožer oko koga je duhovni prostor, koji ne poznaje realnost svog fizičkog odsustva iz rodne grude.

Od nas se uglavnom očekuje da pišemo tematski, vezano za život iseljenika. Da li je to stvarno prepoznatljiv trend za autore u rasejanju, ili se oni povode slobodnom izboru tema?

A, zašto bi tako bilo? Sada nam pisma i razglednice nisu potrebni. Savremena sredstva komunikacije su prepuna informacijama poput: “na tom i tom kontinentu”, “pre par trenutaka”, “naše gore list” i tako dalje, i tako dalje. Imamo činjenično stanje i tu je tačka. Treba li to utapati u književno stvaranje i razglabati o činjenicama koje su taksativno poznate? Ja mislim da ne, jer tu nema originalnosti. Ako neka informacija dopre toliko duboko i razigra naše srce, pa počnemo da pišemo njom inspirisani, onda je visina našeg zadatka kosmičkih dimenzija za uspeh ponukan blizinom i prepoznatljivošću teme. Tu uvek postoji opasnost da književnik u sebi otkrije talenat novinara i krene putem bez povratka. Putem, koji ga vodi u činjenice sa ograničavajućim pitanjima: ko, gde, kako, kada…
Uostalom, zašto bi se tematsko pisanje od nas očekivalo kao primarno? Najbitnija je jačina poruke, koja se nikako ne sme ograničiti isključivošću jedne teme.

Očuvanje jezika i pisma za raseljene je uvek bio jedan od prioriteta. Danas u svetu tehnološkog napretka, pismo i knjiga su se raselili na stranice ispunjene elektronskim česticama, a sa jezikom se borimo da ga očuvamo. Hoće li u doglednoj budućnosti knjiga postati predmet čuđenja ili će uspeti da se održi i sačuva svoj značaj?

To zavisi od stvaralaca, a ne od čitalačke publike. Mi smo ti koji izuzetno odgovornim poslom dajemo obrazovanje našim čitaocima. U takvoj svojoj misiji nije dovoljno samo nešto napisati i ponuditi, ma koliko to dobro bilo. Potrebno je podsećati čitaoce na ono što je već napisano i što vekovi nisu mogli izbrisati. Ovde mislim na našeg mudrog Svetog Simeona Mirotočivog i njegovo Zaveštanje o očuvanju jezika i pisma, koje je za sve nas Srbe zvezda vodilja. Ako vekovi kasnijeg turskog ropstva nisu mogli da ga ugase, ne bi trebalo to da učini naša udaljenost u miljama od matice. Zbog mozaika u obrazovanosti dijaspore, zadatak književnika je da uvek podseća na tu činjenicu i svojim književnim radom potkrepljuje istinitost u ideji našeg Svetog Simeona Mirotočivog.


A, što se tiče elektronskih čestica, ja više verujem česticama svetih staraca kojima se do zemlje klanjam. Jedan programer može reći da je površno pročitao više knjiga od čoveka koji guta svako slovo pod svećom u vreme restrikcije struje iz memljive i zgužvane knjige. Verujem da je tako, ali sam ubeđen da je ovaj drugi duboko shvatio poruku, koja je njen lajtmotiv. Nisam za ajfonsko čitanje ruskih klasika. Knjiga mora imati korice i odštampane listove hartije. Pogrešno je tumačenje da je u elektronskom obliku dostupnija čitaocu. Ja, kada je imam na kompjuteru, prvo je odštampam, pa onda čitam. Čitaocima poručujem da nije ni zdravo čitati knjigu na kompjuteru.

Koje povoljnosti su potrebne da bi srpska književnost van matice imala veću ulogu i značaj u predstavljanju našeg etničkog karaktera u svetu?

Da književnici u dijaspori budu bliži narodu, a ne da stvaraju da bi uzdigli sebe i bili bliži matici. Cilj nam ne sme biti predstavljanje našeg etničkog karaktera svetu, već podizanje svesti dijaspore do mere da se kao obaveza prema precima ne zaboravlja jezik u našim domovima i crkvama, kao i da se u međusobnim kontaktima govori isključivo srpskim jezikom. Najveći značaj u svemu ovome ima porodica i crkva. Književnici su tu da pružaju nadgradnju u kojoj bi se rado čitala njihova dela u svim sredinama. A tamo, gde su crkve i manastiri treba stvoriti uslove da se neguje očuvanje srpskog jezika i pisma. Engleski jezik je veoma važan u ovoj zemlji. Deca, sklona brzom učenju jezika nemaju problema sa tim, ali zbog opasnosti da zaborave sopstveni jezik, potrebno je na svim mestima gde se Srbi okupljaju govoriti isključivo srpskim jezikom. U ovoj slobodnoj zemlji Ustav to garantuje.  


Šta bi značilo za sve nas da imamo jednog ozbiljnog izdavača na američkom kontinentu, koji bi nam omogućio da budemo što bolje predstavljeni domaćoj i svetskoj javnosti? Kada kažem domaćoj, mislim na prostore sa kojih smo došli, jer, najveći broj autora piše na maternjem jeziku.

To bi omogućilo bolju organizovanost naših stvaralaca. Takvoj instituciji profit ne bi trebalo da bude isključivi cilj. On, naravno, neće izostati, ako se radi profesionalno i ako reputacija kuće bude  takva da čak i književnici iz matice požele da objavljuju svoje knjige u njoj. Ozbiljni izdavač bi morao da ima takav tim koji bi mogao kvalifikovano da odabire kvalitetan materijal za objavljivanje. Ako pitate, da li takvih ima na ovom kontinentu, mogao bih odgovoriti da u to verujem, ali da ne bih mogao u ovom trenutku dati konkretan predlog.

Malo je autora koji pišu na engleskom; uglavnom prevode svoja dela i objavljuju ih na drugim jezicima. Šta mislite o prevođenju i da li je ono u dovoljnoj meri zastupljeno kada su u pitanju naši autori u rasejanju?

Mislim da nije dovoljno zastupljeno. Stvaraoci lutaju i bave se tehničkim pitanjima da bi ostvarili svoj cilj. Njihovo je da pišu, a o kvalitetu sude kritičari, čitalačka publika i vreme kao najbolji sudija.
Ukoliko navika čitanja književnih dela postane stvarnost kod naših ljudi, utoliko će se pre izoštriti kriterijumi o vrednovanju dela, što će pospešiti prevođenje, time i omogućiti prezentovanje našeg savremenog stvaralaštva na drugim jezicima.

Imali smo knjižaru “Srbika” u Torontu. Ostali smo bez ijedne ozbiljne institucije na ovom rasprostranjenom kontinentu koja bi se bavila književnim stvaralaštvom i njegovom prezentacijom. Gde vidite uzroke i posledice toga i kako manjkavosti eliminisati?

To nije ništa novo. Distribucija je rak rana i u matici. Niko ne poseže za delom nepoznatog književnika, ma koliko ono bio kvalitetno. Radije se objavljuju klasici (i naši i strani), jer će ih svako kupovati, ako ni zbog čega drugog, ono zbog neophodne lektire za svoju decu. Ne treba zaboraviti da istorija teče i da je u ovo smutno vreme mnogo više istorijskih događaja nego ikada. Stvaraoci imaju suptilan puls pa su u stanju da to osete i u svojim delima zabeleže.


O klasicima ne treba govoriti u perfektu koje vreme nije pregazilo. Ima ih i u našem vremenu. Ne treba čekati da se o njima govori posle njihove ovozemaljske smrti. Uzroci takvog odnosa prema našem stvaralaštvu leže u neprekidnoj trci prema najvećoj kočnici našeg duha koja se naziva profit. Posledice i sami vidimo: otuđenost, gubitak ljubavi čak i prema najbližima, kao i osiromašenost jezika, bezrezervno okretanje prema savremenim materijalnim destrukcijama duha i duhovnosti, a u literaturi nadvladava težnja za utapanjem u dnevne događaje i fotografskim slikanjem naše stvarnosti u kojoj književnici gube svoju osnovnu ulogu da stvaraju slobodno i nepristrasno. Kako sve to eliminisati? Teško, veoma teško, u ovoj opštoj trci za novcem.
Pravi kvaliteti se dugo čekaju, ali kada se otkriju, onda popularizuju i svoje izdavače.

Koliko su socijalno realističke teme zanimljive čitaocima, s obzirom na to da je danas informacija dostupna u roku od nekoliko sekundi iz bilo kog dela sveta, ili je zanimljivije autorima uranjati u zaumno područje svesti i graditi fikciju u kojoj se čitaoci rado pronalaze?

U poplavi informacija, u vremenu bez privatnosti, nijedno delo koje izrasta iz realnog života a koje izražajno zalazi u doživljenu i faktografski preslikanu priču, nije vredno književnog uzleta, već okupljajući oko sebe senzacionaliste i skorojeviće biva čitano i prepričavano putem društvenih mreža stvarajući sliku čitalaca čija je vrednosna vaga neosetljiva, pa se težina kvaliteta njome ne može izmeriti.

U vremenu iza nas naučna fantastika je briljirala sa temama koje su predvidele mnoge današnje događaje. Mašta književnika je uvek bila spremna da istka svoj imaginarni ćilim. Dokle danas seže misao naučne fantastike i hoće li književnost biti jedno od područja koje će se potvrditi u budućnosti?

U svetskoj književnosti je to potvrđeno. Delo je dobro onoliko koliko je duhovno aktuelno, a to ne određuje ni prošlost, ni sadašnjost, ni budućnost, već kvalitet. Ne samo naučno fantastična, već i druga dela su to potvrdila. Osnova je kvalitet, jer on određuje postojanost i duhovnu aktuelnost. O tome sude čitaoci, dok kritičari potvrđuju svoju profesionalnost kroz umeće, da koristeći naučne izvore otkriju u delu vrednosti, koje čitaoc  ne ume da prepozna.
Sistematičnost i naučni pristup kao i strogost ocena u odnosu na književno delo su učinili prepoznatljivim i velikim književne kritičare Jovana Skerlića, Bogdana Popovića, Stanislava Vinavera, Petra Džadžića, Velibora Gligorića, Predraga Palavestru, Draška Redžepa i mnoge druge.

Mi smo uvek bili dobri u predstavljanju svoje istorije i tradicionalizma, verovatno zbog toga jer nam je to područje prebogato. Koliko su te teme zanimljive danas i da li mladi čitaoci istoriju smatraju učiteljicom života?

Nijedan svetski stvaralac ne može biti veliki, ako se po delu koje je napisao ne može prepoznati njegova pripadnost zemlji i naciji.
A mladi, ako čak i ne smatraju istoriju učiteljicom života ne treba da nose teret krivice zbog neznanja, ako im stvaraoci preko svojih dela na to ne ukazuju. Dela su budilnik njihovog duhovnog bića. Taj zadatak stvaralaca je u isto vreme i obaveza prema precima i svima onima koji su udarili pečat srpske književnosti i duhovnosti kroz istoriju.

Možda je ovo pitanje trebalo postaviti na samom početku našeg razgovora... Ipak,  smatram da je veoma važno da se svako pronađe i ugradi sebe i svoje delo u ono što je rekao a ne u ono što će reći. Dakle, gde vidite sebe i svoje stvaralaštvo u svim relacijama o kojima smo govorili?

Ličnosti u svakom književnom delu ne mogu biti  lišene samog autora. A književnik, iako ne kao sudija, neminovno ugrađuje po neku crtu sopstvenog karaktera u aktere svoga dela. Možete zamisliti koliko je energije potrošio Tolstoj ugrađujući sebe u sto hiljada likova u delu RAT I MIR. Nesumnjivo je da se ovde radi o velikanu svetske književnosti.
Ima i dela koja su kratka, ali jezgrovna i sadržajna . Zar nije jednog Hemingveja proslavila nevelika novela STARAC I MORE; Kuelja ALHEMIČAR? Zar nije epitaf “Ubi me prejaka reč” Branka Miljkovića antologijski?  Zadovoljstvo svakog stvaraoca je u tome, ako se u njegovim delima otkrije bar jedna takva antologijska misao. To bi bio i podstrek za književnika da nastavi svoj rad.      
 
Za kraj razgovora bih Vas zamolio za motivacionu poruku svima onima koji budu čitali ove redove.

Da ostanu dosledni misije očuvanja srpskog jezika i pisma. Iako udaljeni od svoje matice, da dostojno slede ono što je u svom Zaveštanju zabeležio Sveti Simeon Mirotočivi.

 

Prilog pripremio i razgovor sa Dr Milutinom Srbljakom vodio specijalni dopisnik iz SAD Ilija Šaula

Povezane teme

“Tvojih ruku delo”... Goran Janjić rođen je 1964. godine u Bačkoj Topoli. Kad smo sa njim razgovarali o njegovoj biografiji, rekao nam je:“Mogao bih vam o sebi pričati mnogo...

Violeta Pačevski: Pustiti volju - neka uđe... Violeta Pačevski piše poeziju i prozu koju je do sada objavljivala je u raznim listovima i časopisima. Zastupnjena je u pesničkim zbornicima, almanasima ...

Ljubinku Jeliću dodeljena nagrada za poeziju u italijanskom gradu Aprilija... Asocijacija za kulturu, L@ Nuov@ Musa iz Aprilije već sedamnaest godina organizuje festivale i  konkurse za poeziju na kojoj se promoviše knjiž...

Prestati biti žrtva sopstvene dobrote je mera mudrosti... Spisateljica Sofija Veljković iz Požarevca, svoju dugo sticanu mudrost, u zrelom dobu objedinila je u knigu neobičnog naziva “Lice kože”. Ova duhovn...

Ljubav je jedino znanje koje važi u svim situacijama i svim vremenima... Na pitanje, ko bi trebalo da čita knjige Dare Radojević, pravi odgovor je dala Branka Kostadinov, i prenosimo ga u celosti: “Mladi, da shvate da je živ...

Pročitano 7056 puta Poslednji put izmenjeno maj 18 2018