Odštampajte ovu stranicu
Vladimir Kirda Bolhorves Vladimir Kirda Bolhorves

Epistole sa Heuteranije, zvezde koja se rađa u umetnosti

Ocenite ovaj članak
(0 glasova)

(Vladimir Kirda Bolhorves, Putovanje vetrom i vatrom, Novi Sad, 2012)

Duh, teran  željom da stvara, rađa prostor. Iz razvoja tog etra rodio se vatar...
(Rečnik simbola)

Vatra je manifestacija apsolutne mudrosti (Boga), jer suština  duše je kao i suština kosmosa.
(Heraklit)

Grandioznost  je prvi  utisak koji se stiče  u susretu sa delom  Vladimira Kirde Bolhorvesa, (Grandioznošću sam uvek bio fasciniran, explicitni autorski stav) po sveobuhvatnosti idejnih polazišta, po uvidima u razne oblasti poezije, nauke o literaturi, filozofiji, istoriji, istoriji umetnosti, uvidu u savremene životne prilike na planeti, po nastojanju da se stvori vlastiti pesnički sistem, da se u isti mah i tvori novo delo i da se definiše sopstvena filozofija stvaranja, to jest filozofija heuteranizma, autorovog idejnog izuma. Ili drugim rečima, tvorenje dela okeana koje je proizašlo iz avanture (duhovnog) letenja i  zemaljskog traganja. Tri početne pesme objedinjuju nebo, zemlju i vodu, i okvir su u koji autor smešta sav svoj literarni mikrokosmos.


Putovanje vetrom i vatrom, u strukturnom smislu je knjiga sa duplim dnom, to jest sintetična knjiga koju čini 13 prolegomena i ciklusi pesama proizašli iz prethodno definisanih teorijskih pogleda na umetnost i život ili autorskih tumačenja svrhe, smisla i dometa umetnosti reči... A sve je začeto u romanu Za gorama, gde je bilo postavljeno deset umetničkih (zapovesti) principa i iz čega dalje sledi širenje i elaboracija tih principa kroz pojedinačna dela, pesme, fragmente. Tu je svakako, pomena  vredno, neprekidno pozivanje na stvarni svet u kojem se dešavaju potresi, promene, paradoksi, na ovo  vreme iz kojeg se polazi; kao i  povezivanje sveta sa onim čemu ovaj umetnik i pripada, a to je rusinska kultura,  rusinski etos, regija u kojoj živi, kao i razlozi za nužnost da progovori o nezavidnom položaju svog roda kroz istoriju nepriznatog od onih od kojih je potekao, o  ropskom položaju pripadnika ovog naroda primoranog da služi  vekovima, o nužnosti da ga u literaturi ovekoveči,  oduži mu se.


No, pre i posle svega, ovaj razbarušeni vrcavi duh odaje čoveka sveta iz kojeg crpi sva blaga kojima svet raspolaže i suočava se sa svim užasima koji čine taj svet takvim kakav jeste, putujući i lično se dotičući, naročito onoga iz domena umetnosti i kulture, budući da je i slikar on bogati i svoj diskurs. Putovanja, stvarna i imaginarna su inače tematsko polazište pevanja.
Ali, baš to, taj tako nedokučivi svet  beskrajno inspiriše ovog poetu, za kreiranje novog drugačijeg sveta, zasnovanog na pozitivnim principima postojećeg,  ali sa idejom da ga premaši, učini vrednijim ljudskog angažmana. Stoga pesnik ( i romanopisac) Bolhorves, koji je svestan neminovne propasti postojeće, na naopakim principima zasnovane civilizacije,  inauguriše novu planetu, zvezdu Heuteraniju kao jedino moguće ishodište iz svih kolapsa u koje savremeni svet upada. On je de fakto stvara. Uvodi je u postojći planetrani sistem  i ona postaje njegova zvezda, samo njegov posed, poput  Sumatre kod Crnjanskog, što  njegovo delo čini  sasvim drugačijim jer je  strukturno povezano baš tom novom planetom koja mu daje utemeljenje u metafizičko i čudesno čineći ga egzotičnim i pomalo ezoteričnim. Njegova Heuteranija, je metafora za nadzemaljske visne, za ono  sazvežđe  koje se rađa iz duha i uma pesnika, iz sveopšteg Logosa koji, i u njegovom slučaju,  progovara kroz individualnu svest obiljem čudesnog po meri onoga koliko ko može iz njega da iscrpi.


Kirda se sve vreme  poigrava, uvodi tri narativna subjekta, (Alek, Boris Herdi i Rosven Šelgardon, stvarana ili imaginarna, svejedno, čini se, zapravo, jedan  koji oponira sebi na razne načine), njihovi razgovori prethode pojedinačnim  pesmama i razrađuju postavljeni idejni okvir, čak se i grafički razlikuju, negde je reč o pevanju na narodne teme, negde je ciklus posvećen cveću  (a zapravo reč je o odlikama stila, jeziku poezije: refleksija, imaginacija, atmosfera, apartnost, ritam, rima, melodija) no, svima je zajedničko konkretno realizovanje pesama u kojima se razmatraju pojedni teorijski problemi vezani, recimo, za nastajanje dela, njegovo značenje, odnos  stvarnosti i umetnosti, relacije među žanrovima,odnos prema publici,  za recepciju…
Ovo jeste koncept vredan respekta, ta heuteranistička prinošenja opštoj književnosti kao nešto osebujno, bujno u svakom smislu, idejno, estetski, konstrukcijski, poetički, etički nastrojeno, autentično i provokativno u onoj meri u kojoj autor začikava čitaoca,  a povremeno,  i narcisoidno poziva na polemiku proglašavajući sebe  nadmoćnijim jer veruje da je Stvaralac novih formi,  privilegovan mogućnošću da izumi samo svoj svet, obasjan Božjom milošću čim ima moć da se potvrđuje kao tvorac novih svetov, pa čak i planeta:


Umetnik koji oseća Božju milost
U stanju je da i kmetsko-ropski čemer
I sve zlo, I mrak pretvara u svtlost.
Umetnošću sam pobedio vlastitu dolju.
Umetnost je obnavljala moju snagu.
Ona je čudesna, jačala moju volju.

I eto, suštine bavljenja umetnošću, kako  vidimo iz mnogih delova ove knjige, eksplicitnih i implicitnih stavova, a to je egzistencijalna  nužnost,  taj vrhunski smisao duhovnog bića koje se posredstvom umetnosti i samo stvara ili obnavlja, prevazilazi date okolnosti, krepi se i iz nje crpi životnu snagu koja sa godinama dakako jenjava. On, međutim, ima i većih ambicija od samospasavanja umetnošću, on veruje da poezija i umetnost imaju snagu da menjaju svet, da unapređuju ljudski duh, te stoga govori u ime masa, nazivajući svog lirskog junaka čak i prorokom. No, svestan moći materijalističkog nad duhovnim on zapada u procep između vere u reč i sumnje u njeno dejstvo, što je iskustvo većine stvaralaca, njihov neizbežni pakao uz blistave  uzlete u nedosegnuto koje mišlju dotiču, o čemu i impresivan opus Vladimira Kidre Bolhorvesa daje mnogo dokaza. Taj susret misli, reči i oblika, postignute saglasnosti između smisla i značenja najčešće rezultira bujicom ushićenja koje  umetnika drži neko vreme poput plime, a potom je ponovo prinuđen da se sudara sa sumnjama i nezadovoljstvom jer ideal najčešće ostaje teško ostvariv. O tome autor  nedvosmisleno govori u odeljku Očajanje, ogorčenje, samolečenje.


Ova knjiga kao sublimat života, kaže se na jednom mestu, a izvestan dnevnički prizvuk, sa ponekad nepotrebnim detaljima koji pomalo odvlače pažnju, inače je vrlo podsticajna za istraživanja jer je plod jedne  bujne imaginacije koju oblikuje duboka inteligencija, jedan šaljivi duh koji se svemu po malo podsmeva, sebi najviše. U čitavoj knjizi implicite se oseća prisustvo poetika velikih umetnika, posebno Crnjanskog, sveopšta umetnost je zapravo  strukturni deo pevanja,  iako je ponekad u drugom planu, ispred lične ideologije pisanja,  tumačenja prirode literature i ličnih opsesija.


Nesumnjivo je da se literatura umnožava preko čitanja, da se nove ideje pokreću i realizuju nakon sureta sa njima u postojećim knjigama, oduvek je  bilo i tako će ostati zauvek. Vladimir Kirda Bolhorves, to i demostrira u ciklusu inspirisan poezijom Miloša Crnjanskog, nakon iskaza o poimanju njegove sumatraističke poetike sveopšte povezanosti sveta i stava da ne može da odoli a da ne pesnikuje a la Miloš Crnjanski. Mora se priznati, da mu nadasve uspeva, da pod snažnim nadahnućem  svoj duh saobrazi duhu uzora, kao i da uskladi ritam i poetiku stvorivši  vrlo snažan ciklus sa prepoznatljivom retorikom iz Crnjanskovih pesama: Borneo, Amureta, Venac (neka vrsta replike na Stražilovo), poema u kojoj se na fonu romana Miloša Crnjanskog poetizuju ideje vezane za besmisao ratova, kad smrt, sve je smrt što mi se natura, kad nas istorija ničemu ne uči... kad sve je pad što mi se dešava...Ovo je nesumnjivo najsnažniji ciklus, vrhunac ovog projekta i o njemu bi se mogao napisati opširniji ogled. A u Poslanici iz bespuća sasvim nalik  Crnjanskom piše i ovo:

Oplakali ste mrtve
i mislite sad je kraj.
No ja vas gledam iz bespuća,
I znam što još niko ne zna:
Tamo daleko na kraj sveta,
Nad šumama i vodama,
Sneg, i led, i nebo cveta.
Senke vaše liče
Na mačeve, dok se
Zaverenički krijete iza zida.
Od vas beže i oni što žele čast
I oni što umiru od stida.


Postoje stvari posredno prirodne i neposredno prirodne: prve je stvorila svest i razum, druge nesvesnost. – Svesno je tvorevina nesvesnog.
Celokupna filozofija, i stara i nova, otkrila nam je samo to da ne možemo saznati suštinu stvari, već samo njihov odnos,
Sve što hoće da živi, da ima razloga za postojanje, treba da kroz nesvesni početak, detinjstvo i mladost dođe do svoje zrelosti. U prirodi ništa ne odstupa od toga; kod ljudi naročito u pogledu duševnog, unutrašnjeg života nije sve na svom mestu.
Svest je razlaganje i spajanje – analiza i sinteza; intelekt je primanje; duh je elegancija intelekta; intuicija je potok koji izvire iz srca, a protiče kroz glavu.  (Nastasijević)


Ovaj tekst Momčila Nastasijevića o istovetnosti stvaralačkog čina u umetnosti i životu, mogao bi se dobro uklopiti u poimanje onoga što stvara Vladimir Kirda  Bolhorvest. Njegov čudesni svet u celokupnom njegovom opusu, koji čini petnaest tomova  poezije, romana, eseja...)  jeste  pokušaj demonstriranja totaliteta bića koje je celina satkana od nepatvorenog sveta i umetnička kreacija čoveka kroz vreme, i konačno njegova nepromenjiva i za sva vremena uspostavljena umetnička stvarnost. To je jedan duboko osmišljen koncept umetnosti u kojem se teži jedinstvu suprotnosti,  povezanog i po vertikali i horizontali, gde se oblik i značenje dopunjuju, gde je lirski subjekt i glavni strukturni činilac i onaj koji destruira celinu,  gde se teži pomirenju žanrovskih  razlika,  jednom rečju, teži se estetskom sažimanju različitosti i postizanju svejedinstva u umetničkoj formi koja je slojevita, ponekad nedokučiva, ponekad prenapregnuta značenjima do redudance.   


Često se u ovom hipertekstu velikih ambicija odjednom pojave sasvim konkretna teorijska pitanja  u stihovima ili konstatacije:

Na Trgu triju sila  ja sam dvesta drugi put
Ponovio svoje uverenje da je velika sreća
Što se puristička, funkcionalistička moderna
Povukla pred  hibridom zvanim postmoderna (...)
„Prošla je diskutabilna epoha transcedencije!
Mi smo uleteli u neizvesnu  epohu imanencija“.


Pitanje smisla života uopšte i bavljenja umetnošću, problem je koji inspiriše i inicira novu umentičku realnost, tako je i sa Bolhorvesom, koji se u čitavom ovom delu bavi time. Danilo Kiš je to ovako definisao:
Mi pisci smo privilegovani, za nas postoji još i književnost, umetničko stvaralaštvo; ono nam daje iluziju da ne živimo uzalud, bez smisla, da u svom životu ostvarujemo nešto suštinsko.
 ("Gorki talog iskustva")


Celina je vidljiva i u deliću, kako  Bolhorves piše u jednom od mnogih, citiranja vrednih  stihova ( i celih ne samo pesama već i ciklusa koje bi posebno trebalo izdvojiti) svestan da se obilje sveta ne može iscrpsti ma koliko čovek posezao za sveobuhvatnoću predsatvljanja tog sveta on će i dalje biti nepozanica, stoga se, i bez komplеtnog uvida u svih petnaest tomova, bez dvojbe može reći, da  delo Vladimira Kirde Bolhorvesa, predstavlja značajan i originalan iskorak u literanom oblikovanju dela u kojem je baš sve srtukturno povezano po više osnova, zbog nastojanja se logos poezije i književnosti uopšte, stihovano rastumači, da se najbitnija knjiženvo - filozofska pitanja umetnosti osvetle baš u samoj književnoj umetnosti,  jednom delu, u  pesmi, da se na delu pokaže taj susret predloška i njegovo teorijsko viđenje. Elem, ovo diskurzivno, metapoetsko delo je izraz duha analitičara koji i tvori i analizira tvorevinu tragajući za najboljim stilskim rešenjima, trudeći se  da pomiri oblikovno i semantičko, estetsko i teorijsko. U onim pesmama u kojima je racionalniji i ne dopšta glagoljivosti da ga odvede predaleko, da od pesme ne pravi predugu priču, on to u velikoj meri uspeva.


Čitav svet a naročito savremeni, u njegovom delu, dotaknut je u osvetljavanju  gorućih problema  s kojima je suočen, tu je i neizbežni osvrt na balkanske prilike,  na Srbiju i bivšu Jugoslaviju. Na sve paradokse koji su izmenili sudbine i svest mnogih generacija.
Jedno je izvseno, umetnost  daje smisao onome ko uspe da se pronadje u duhovnom uzdizanju i težnji ka postojećim estetskim visovima.     


I, da se  na kraju vratimo na početak , na naslov petnaestog beletrističkog toma Vladimira Kirde Bolhorvesa,  Putovanje vetrom i vatrom. S obzirom na sibmoliku vetra, koja upućuje ka energiji, kretanju, prosvetljenju, stvaranju novih oblika iz Božjeg daha (duha),  kao i vatre koja, takođe, sadrži aspekat duha koji stvara iz strasti pročišćujući se  i  izdižući se iz ljudske uslovljenosti, jasno je da je autorski akcenat na višem smislu ljudske (pesnikove)  egzistencije koja se preobrazila  kretanjem kroz život (prostor i vreme) i donela plodove svog duhovnog pročišćenja, usavršavanja i rasta; samospoznaje, ukroćenog  ja i trasfomisanog u umetničko ja (ovde i trostruko) koje bitiše u tekstualnoj stvarnosti i služi joj na poseban način.   
Ovo је knjiga za sladokusce  koji ne žale trud da zarone u valovit i  razuđen poetski svet  koji tvori  bujna imaginacija Vladimira Kirde Bolhorvesa  udružena sa snažnom inteligencijom, neiscrpnom radoznalošću duha i energijom, (samo) ironijom i zavidnim književnim i životnim iskustvom.

 

Mr Milica Jeftimijević Lilić

Povezane teme

Dve decenije uspešnog poslovanja Svetomira Jeftimijevića na Severu Kosova... Živeti i raditi na Kosovu i Metohiji nikada nije bilo lako, čak ni u periodima mira, a naročito od devedestih godina kada su međunacionalni odnosi doveli i do r...

Strast kao agens stvaralaštva... Mina Radović (1988) završila je Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu, na odseku Konzervacija i restauracija slike, kod profesora Stanka Zečevića. ...

Tumačenje molitve Oče naš... "Put ka Bogu je molitva. Odmeravanje pređenog puta jesu različita molitvena stanja, u koja postepeno ulazi onaj koji se moli pravilno i postojano."   &...

MILENA RADIĆ: UMETNOST JE TA KOJA DEFINIŠE... Umetnost je ta koja definiše, rekla je talentovana slikarka Milena Radić iz Novog Sada kad smo je pitali koja je njena definicija umetnost. I, zaista, to...

Dug put do zvezda... Davorka Mićić je profesor srpskohrvatskog - hrvatskosrpskog jezika, medicinska sestra i menadžer u zdravstvenoj oblasti. Ona je pesnikinja finog lirskog senz...

Pročitano 7424 puta Poslednji put izmenjeno decembar 03 2016