Ilija Lakušić, pesnik i romanopisac,radio je kao dopisnik jugoslovenskog dnevnog lista „Borba” za Crnu Goru,  bio je urednik Kulturne rubrike u „Pobjedi”, ministar kulture u Vladi Crne Gore, potpredsednik SO Podgori-
ca, direktor Muzeja i galerija Podgorice, direktor i glavni urednik Izdavačke
kuće „Obodsko slovo”, kao i predsednik Udruženja književnika Crne Gore u više mandata.

Kad pesnik dobije nagradu za prozu, kao Vi prošle godine za roman  Rane desete u Istočnom Sarajevu, da li je to potvrda književnog dara ili potvrda smelosti da idete dalje u novim stvaralačkim pravcima?

Na ovom našem književnom prostoru ja sam, uglavnom, poznat kao pjesnik. Iz tog razloga za mene je nagrada bila da je moj prozni rukopis (roman), između šezdesetak drugih, izabran za štampanje. Ja za sobom imam previše književnog iskustva da bi me takve stvari radovale ili obeshrabrivale. Moj životni, pa i književni, put je opredijeljen i definisan. Teško da se više može desiti nešto što bi pomjerilo tu činjenicu.

No, ipak, treba reći da  imam pozitivno iskustvo sa izdavačem Ranih desetih, Zavodom za udžbenike i nastavna sredstva iz Istočnog Sarajeva. Ta saradnja me je „osvježila“ gotovo zaboravljenim profesionalizmom. To daje nadu da bi odnos prema knjizi mogao  izaći iz statusa „brze hrane“. Kažem – mogao bi, a da li će to zavisi od toga koliko će se bistriti svekolika voda u kojoj plivamo.

Biti pesnik danas je hrabro, iluzorno,  sudbinski?

Ako razmislimo šta suštinski znače ti pojmovi, onda bi - baviti se poezijom - značilo imati takvu sudbinu. Znači, da je hrabro, nije. Naročito ako ta hrabrost ne isijava iz poetskog iskaza i stila. Da je iluzorno, opet nije, jer pjesnik ipak razumije svoju poziciju i nema iluziju da će  mu poezija donijeti kakvu banalnu dobrobit. Pa, ako je čovjek svjestan onoga šta radi, onda tu nema mjesta za iluziju. Dakle, biti pjesnik jeste neka vrsta sudbinske zavisnosti i duhovnog pripadanja.
Ako već razumijemo tu svoju sudbinsku poziciju, onda bi bilo ugodno i pošteno da se borimo na duhovnim i estetskim kotama koje bi našoj sudbini omogućile dostojno funcionisanje.

Kada ste počinjali književnu karijeru, čija podrška je bila presudna?

Ako sam uspio u književnoj karijeri, meni se to nije desilo zahvaljujući nekoj i nekakvoj podršci. Ja sam uspio, da tako kažem, uprkos svemu. Ne volim Hitlera (užasavam se ponora koji je otvorio), ali volim njegov naslov  Moja borba. To je ono heraklitovsko shvatanje života, valjda i stvaranja (borbe).

Glavna pjesnikova podrška je osjećaj unutrašnjeg moranja. On je garancija da će ospjeti  jer drugog izbora nema. Uspjeh je sama činjenica da se istrajava u svom naumu, a ne u propagandi, podršci i preporuci. Naravno, kako se uobičajeno kaže – sve je važno i sve ima svoju malu i veliku svrhu, ali ovo vrijeme ne izgleda optimistično kada je u pitanju prodor kvaliteta.

Ko su Vaši žreci i Vaši čitaoci, i čemu Vas uče?

Na slično pitanje ja sam jednom odgovorio da su na mene uticali Bukvar i Biblija. To izgleda neobično, ali kad se zagledam u sebe, shvatam da je tačno. Sa Bukvarom sam započeo, a sa Biblijom uobličio svoja znanja i život. Daleko bi nas odvelo da se ovdje time bavimo. A ta priča ima svoju utemeljenost.

No, ima još jedna istina: na mene je uticala biblioteka. Sve knjige koje sam kad dotakao, pa i vidio, bacile su na mene sjenku. Da ne govorim o onima koje sam čitao, pamtio i zaboravljao.
Najtačnije bi, ipak, bilo reći da moja poezija raste iz mog života. Moji „žreci“, znači, bile su ulice, kafane, trotoari, a, eto, da priznam, bilo je tu i škole.

Ilija Lakušić

                
Kako je biti u isto vreme Srbin i Crnogorac, odnosno šta se desilo sa identitetom crnogorskog naroda?

Znate kako... nijesam ja samo Srbin i Crnogorac, to nekome treba da bude tako. Ja sam po struci ekonomista, po vokaciji pjesnik, novinar, a u svom identetu imam da sam još suprug, otac, mnogima prijatelj, komšija... ako ovo neće čitati moja supruga, desi se da sam i ljubavnik. I uživam u svemu tome. Možda neregularno, ali uživanja su mahom neregularna.
Ipak, da se vratim Vašem pitanju: Mislim da pisac treba da ima svoje nacionalno utemeljenje kako bi preciznije znao za šta se bori. Ja sam se borio, koliko je bilo u mojoj moći, za onu veliku državu. Ona je imala neko međunarodno značenje i uvažavanje. Ove nove državice su nekako same sebi neprepoznatljive. Ne znaju šta hoće, šta moraju i svakodnevno idu negdje po zadatke – šta da rade danas, šta sjutra... U tom smislu, ja sam u ovaj vijek ugazio sa razočarenjem.
   
Njegoš Vam je velika inspiracija, šta bi on, po onome što pišete, učinio danas da je kojim slučajem u prilici da se pojavi?

Ne znam kako da ne budem grub, ali mislim da bi povukao svoja djela bar za određeno vrijeme, dok se ne stvore uslovi da funkcionišu.

Izdvajanjem Crne Gore iz Jugoslavije i raspadom one veće zemlje,znatno je sužen kulturni prostor u kojem se možete potvrđivati ili dobijati podsticaj. Koliko ste prisutni u regionu i na koji način?

Ja sam u literaturu ušao zbog svog duhovnog i duševnog metabolizma. Nikad nijesam strahovao na osnovu toga kako će moja poetska riječ  izvan mene. Ono, jesam na neki način, brinuo da ono čime se predstavljam nosi neku energiju  koja će nositi i druge. Ali podsticaje, podrške, ove ili one uslove, nijesam ni očekivao. Ako mislite na državu, njen zadatak je da ima jaku vojsku i policiju.  To njoj garantuje dug život. Država trpi duhovne vrijednosti i donosi zakone za svaku oblast koja može da je ugrozi. Znate li da je Tolstoj u starosti odbijao da poštuje zakone jer ih je doživljavao kao papire protiv naroda.
Ne bih da budem pesimista, ali sa raspadom Jugoslavije ja u 21. vijek ulazim kao poražena strana.
Što se tiče „regiona“, ja sam prisutan na trećem spratu svoje zgrade. I to je pretjerano reći jer zgrada nije moja.

Šta je poezija za Vas, kako biste je okarakterisali s obzirom na njen sve marginalniji društveni značaj a neporeciv ontološki  značaj za pojedinca?

Eto tako, otprilike, kako ste rekli. Ako se konačno odlučite da istrajavate na pisanju, morate da to radite posvećeni svom radnom stolu. Meni su se sviđali srednjevjekovni pisci i filosofi koji su „gurali“ svoju ideju, zanemarujući i čitaoca i kritičara. Ali to mogu samo veliki.

Šta je novo u Vašim beleškama?

Ako je za pohvalu, ja imam uvijek novih rukopisa. Pišući poeziju, samo tehnički prepoznajem gdje se završava jedna, a počinje druga knjiga. Otuda nije rijeko kad se u novoj knjizi nađe i neka stara pjesma. Ima poetskih krugova koji se, po mom viđenju, tako jačaju. Uostalom, to su naslijeđeni šabloni za stvaranje preglednosti i podesnosti za kritička viđenja.
Ja u ovom trenutku u svom radnom stolu imam pripremljenu knjigu posezije Manastirski sinovi iz koje ovdje dajem dvije pjesme. U njima se vidi ta tematika koju pominjete. To su pjesme posvećene crnogorskim vladarima (vladikama) iz dinastiji Petrovića.

Dragana Lilić, dipl.dramaturg i novinar

PUF U VJETAR

Šta da ti pričam,
poštovani Gagiću!
Ima nekoliko tih guvernadura
koji tuvijeraju od Beča do Rima,
od Rima do Peterburga i
gledaju da me ocrne i obrukaju.
Ne obrći se mnogo na njih,
sve je to puf u vjetar.
Odavno mi se oni motaju oko nogu,
nema vratnice o koju se nijesu rnjali
da im neko otvori,
da mu kažu nešto o meni:
Te da ne radim ništa do
sjedim noću uz svitak
i nešto kao pišem.
A svane, kažu, ja u crkvu –
pa drž’ svijeću, drž’ molitvu,
te primi gladne i bolesne,
te miri zavađene,
te savjetuj, te utješi...
Oni bi, čoče, sve to znali bolje
i podvižnije.
Sve je to puf u vjetar
i tlapnja oko kašike i kaše.
Oće da se pobiju oko tepsije,
za ođelo, za prnju više.

No ako mi dosade, ka’ već jesu,
svakojega ću pobos’ na nos
pa neka dođu sebi,
kad ne umiju Crnoj Gori.
No da te ne zaglušujem time,
poštovani Gagiću,
i sam ćeš čuti
kad pozoblju prašinu.

TRI GUSTE NOĆI

Prvo je Bog imenovao Petra I Petrovića
za sveca i vojnika,
zadužio ga za nebo i zemlju:
Budi vladika i domaćin Države i Crkve,
neka te služi tijelo i duša u tijelu,
tvoje srce da kuca u krstu i maču,
neka mudrost i hrabrost
vode tvoju mišicu,
rekao je
- kaže ta priča.

Tad obradova se zemlja i kamen
i čovjek na zemlji i
orao na nebesima obradova se.

Potom na Krusima Sveti Petar
poravna veliku livadu,
zali je krvlju i
podiže crkvu na njoj.
Gle,
Bog prepoznade svetinju,
očisti zvijezde i,
na nebu,
zasija pun mjesec.

Tad proviđe se između brda
i Sveti Petar ugleda kako
veliki korov buja
i vozduh truje nad Martinićima;
uze panagiju, i sablju uze,
pa tri dana, tri guste noći,
rvaše se u šiblju, sasječe korov,
pričesti narod i upali tamjan
među brdima.

Te zime, kažu, ozelenje livada,
prolista svako drvo
i ispod kamena proviri cvijet
i svečev miris
u njemu.

Ilija Lakušić

Tweet

Tagovi ilija lakusic pesnik romanopisac crna gora intervju

Povezane teme

“Putovanje u sadašnjost”... “Nakon nekoliko zapaženih knjiga priča i romana, Olga Janjić Bikar se ponovo oglašava jednim vrlo složenim i višeslojnim romanesknim delom u...

Iseljenički život u Veličanstvenoj ulici piše romane... Razgovor sa dr Milutinom Srbljakom i osvrt na deo njegovog književnog stvaralaštva Milutin Srbljak, po profesiji lekar specijalista epidemiologije, ro...

Kapitalistička komodifikacija pustoši i devastira kulturu... Autorski opus Živorada Žike Ajdačića, kao reditelja i dramskog pisca, obuhvata više od 300 režija i preko 100 scenarija na polju scenske umetnosti, od ko...

Služenje čovečanstvu - to je moja želja i moj cilj... Elvira Kujović je ime koje se sve češće viđa na stranicama književnih  časopisa u svetu. Pesnikinja je koja je svojom empatijom pridobila poš...

Gorana Živanov - Stare metode isceljivanja u novom dobu... Moderno društvo je dugo godina odbacivalo prirodne načine lečenja, oslanjajući se samo na zvaničnu medicinu, međutim, stare metode isceljivanja su, napro...